Bilo da bacaju novo svjetlo na priče o povijesnim ličnostima, bilo da na filmsko platno donose tankoćutne narative o odrastanju, obitelji i prijateljstvu, nekoliko filmova iz ovogodišnjeg programa gledatelje upoznaje s pričama koje svoje uporište imaju u stvarnim životima ili poznatim književnim predlošcima.

Osam planina, spektakularna drama redatelja Felixa van Groeningena (Alabama Monroe, Divan mladić) i Charlotte Vandermeersch ovjenčana Nagradom žirija u Cannesu, svoju priču duguje istoimenom romanu Paola Cognettija, talijanskog pisca koji se proslavio romanima temeljenim na iskustvu života u planinama. Istoimeni roman (Osam planina, Fraktura, 2018) meditacija je o prijateljstvu i prirodi, o očevima i sinovima. Preveden je na više od četrdeset svjetskih jezika, a među brojnim nagradama izdvaja se talijanska Strega, francuski Prix Médicis i nagrada engleskog PEN-a. Junake filma, jedanaestogodišnjeg pastira Brunu i gradskog dječaka Pietra povezuje neraskidivo prijateljstvo koje je započelo jednog čarobnog ljeta u Alpama. Tijekom godina njihovi se životni putevi razilaze. Bruno će ostati vjeran svojoj planini, a Pietro će proputovati svijet režirajući dokumentarne filmove. No uvijek će se iznova vraćati u tiho planinsko utočište svoga djetinjstva.

Dugometražni prvijenac irskog autora Colma Bairéada, klasična drama Tiha djevojka iz dugometražne konkurencije ovogodišnjeg ZFF-a također se temelji na književnom predlošku, popularnoj priči Claire Keegan, prvi put objavljenoj u New Yorkeru. Radnja filma smještena je u ruralnu Irsku 1981, a prati Cáit, tihu i povučenu djevojčicu iz velike i siromašne obitelji. Dok otac kockar sustavno zanemaruje djecu i farmu, trudna majka previše je opterećena brigama i obvezama. Kada majčina rođakinja predloži da Cáit provede ljeto na farmi s njom i njezinim mužem, Cáitin otac objeručke prihvaća ponudu. Usred bujnog zelenila irskog sela, okružena Eibhlíninom nježnošću i brigom, Cáit se preporađa.

Nekoliko filmova iz ovogodišnjeg programa uporište ima u (auto)biografskom. Korzet, povijesna drama o carici Sisi u režiji Marie Kreutzer (Bez oca – ZFF 2011), obračunava se s kičastom legendom o fascinantnoj carici kako bi ponudila iskreniji i kompleksniji uvid u njezin život. Godine 1877. u Beču Carica Elizabeta (Vicky Krieps – Fantomska nit) navršava 40 godina. Odvažna i tvrdoglava Sisi daleko je od nježne i nevine miljenice naroda kakvom je vidi javnost. Zapletena u čvor tjeskobe, opsesivnog bunta i nezadovoljstva svojom javnom slikom i političkom ulogom, Elizabeta pred sebe postavlja sve rigoroznije tjelesne izazove, a nemir je tjera na učestala putovanja Europom.

U intimističkom autobiografskom dokumentarcu Ja, moja ciganska obitelj i Woody Allen, koji je na ZFF-u 2010. nagrađen Zlatnim kolicima za najbolji dokumentarni film, redateljica Laura Halilović okreće kameru prema vlastitoj obitelji. 19-godišnja Romkinja Laura već se trebala udati. No ona ima druge planove. Još od djetinjstva zna da želi režirati filmove poput svoga idola Woodyja Allena i odlučna je u nakani da se bori za svoje snove. Kombinirajući prizore iz svakodnevnog života s arhivskim obiteljskim snimkama, gledateljima otkriva nepoznat svijet koji se rijetko otvara strancu.

Premda nije autobiografski, Alcarràs u režiji Carle Simón, španjolski kandidat za Oscara i prvi film na katalonskom jeziku koji je osvojio Zlatnog medvjeda Berlina, inspiriran je pričom redateljičine obitelji koja, kao i filmska obitelj Solé, u katalonskom seocetu Alcarràs uzgaja breskve. Kad je moj djed umro, moji su stričevi naslijedili zemlju i brigu o njoj. Tuga za djedom navela me da cijenim naslijeđe svoje obitelji i njihovu predanost poljoprivredi. Naučila sam cijeniti stabla koja uzgajaju kao nešto što bi jednog dana moglo biti uništeno. Tako mi je sinula radnja Alcarràsa: obitelj Solé uskoro će izgubiti svoja stabla breskve jer vlasnik želi postaviti solarne ploče u svoja polja… No istina je da priča o obitelji Solé dolazi u vrijeme kada ovakav način poljoprivrede više nije održiv. Postavlja se pravo pitanje što nam danas znači poljoprivreda. Željeli smo nostalgično, ali nesentimentalno odati počast posljednjim otpornim obiteljima farmera koji još uvijek drže svoju tradiciju, izjavila je Simón.